Nadalje, malo podrobnije:

Naravno, možemo jasno ustvrditi, da je svakako razlika između potoka i rijeke ponajprije u količini vode, a zatim i u površini porječja i duljini toka. Za ilustraciju, navedimo ovdje i jednu od podjela (Nussbaum, 1933.). Po njoj je potok tekućica s protokom vode do 20 m³/s (prostornih metara u sekundi), riječica od 20 do 200 m³/s, rijeka 200 do 2000 m³/s, a velika rijeka je ona s protokom većim od 2000 m³/s. Ponovimo, međutim, da ova (i svaka druga) podjela ima relativno značenje i ne može se odnositi na sve krajeve i prilike. Jednako je s površinom poriječja: u vlažnim krajevima (te krajevima s vododrživom podlogom ili stalno zaleđenim tlom) dulja tekućica ima najčešće i veže poriječje i veći protok. No, u sušnim je područjima potpuno drukčije, pa i tekućice s velikim poriječjem imaju mali protok. Ipak, društveni značaj tekućica u tim krajevima nadilazi njihova hidrološka obilježja, pa se smatraju značajnim rijekama.

Relativno gledano, možemo zamisliti primjer iz Hrvatske da se nekome našem otočanu Sava učini velikom rijekom, a to isto zvučat ce smiješno nekome tko živi uz Dunav.

Dakle, teško je dati granične vrijednosti koje bi služile za izdvajanje rijeka od riječica, riječica od potoka i potoka od potočića. To nije moguće na globalnom (za cijelu Zemlju), pa čak ni na regionalnom planu, s obzirom da mnogi čimbenici utječu na veličinu tekućice. Postoje potoci duži od nekih rijeka, kao i rječica koje imaju više vode od nekih rijeka. Naime, duljina tekućice, kao ni površina porječja ili bogatstvo vodom nisu uvijek mjerilo za nazivanje tekućice. Naziv je često odraz raznih društvenih (povijesnih) okolnosti.

A sada poslastica iz knjige "Slike iz općega zemljopisa" koju je napisao dr. Ivan Hoić, a izdana je u Zagrebu daleke 1888. godine. Navodim samo jedan djelić, a napisano je još mnogo zanimljivog na tu temu: "Voda tekućica obično se dieli na potoke, rieke i velerieke. Med riekami i veleriekami ne ima tačne razlike. U obće zove se veleriekom ona rieka, koja se svojom du˛inom, širinom i dubljinom kao i množinom vode odlikuje i koja već velike ladje i parobrode nosi, kao n. pr. Dunav, dok su ostale tekućice rieke, kao n. pr. Krapina i Orljava, pritoci Save."

Naveo bih još i slijedeće o postanku tekućica:

Tekućica ili vodotok čini vodena masa koja otječe koritom - žlijebom usječenim na kopnu. Poseban slučaj su podzemni tokovi o kojima ovdje neće biti riječi. Dakle, pod pojmom tekućice razumijevamo obje pojave zajedno - i vodu i korito. Voda u tekućicama potječe od padalina (odnosno snijega na tlu i leda) i vode u podzemlju, dok korito nastaje djelovanjem tekuće vode.

Od ukupne količine padalina koja u nekom razdoblju dospije na površinu, jedan dio otječe površinom, dio ispari, a dio se procijedi u zemlju ili ponire. Dio padalina koji površinski otječe ne kreće se po površini kao jednoliki sloj neke debljine, već u obliku malih vodenih (kišnih) mlazeva (curaka), koji se kreću kroz uske (1-2 cm) i plitke (do oko 0,5 cm) ˛ljebove - erozijske (kišne) brazde. Ubrzo nakon prestanka kiše voda u curcima nestane, a potom se i erozijske brazde izgube (kada se površinski sloj osuši i brazde se krune i osipaju). Kada bi erozijske brazde bile stalne, mogli bi curke nazvati najmanjim tekućicama (povremenim). One to nisu, jer smo odredili da tekućicu ili vodotok moraju činiti oba elementa - voda (koja se moe pojaviti i samo povremeno) i korito.

Gdje su kišni mlazevi jači i češće teku (na što utječe mikroreljef, odnosno prikupljanje vodenih mlazeva) oni se usjecaju sve jače i oblikuju vododerine. Od kišnih mlazeva još su jače bujice (javljaju se za obilnih kiša i za proljetnog otapanja snijega i leda) koje usijecaju jaruge. Vododerine se mogu javiti duž cijele padine, a jaruge se uvijek oblikuju već u podnožju padina. Strogo uzevši, vododerine i jaruge jesu vodotoci (po pojavi vode povremeni).

Međutim, prve, najmanje tekućice najčešće počinju izvorom. Iz izvora otječe potočić, ovaj narasta (ili se spaja s drugima) u potok, a od njih nastaju rječice, pa rijeke. Rijeke su najveće tekućice, a postaju od više rječica i potoka, a samo iznimno, u krškim predjelima, mogu nastati izravno iz izdašnih krških vrela.

U potamologiji (hidrološkoj disciplini koja se bavi tekućicama) se svaka tekućica naziva tekućicom ili vodotokom upravo zato što je to rodni pojam pod kojim su obuhvaćeni i potoci i potočići i rječice i rijeke. Ipak, ponekad se govori o rijekama, posebno u složenim pojmovima kao što su "gustoća riječne mreže", "riječni sustav" i sl. a da se misli na sve vodotoke bez obzira na veličinu. I u razgovoru ponekad kažemo rijeka za neki "mali" tok.

Toliko za sada, pozdrav Ivani i ostalim e-školarcima.

Dr. sc. Danijel Orešić, doc.